Hapšenje Dodika, Viškovića i Stevandića: Evo šta zapravo može uraditi EUFOR u BiH.
Sve što je Aneksom 1A Dejtonskog sporazuma ugovoreno i propisano kao obaveza, IFOR, a danas EUFOR, ima pravo i obavezu da preduzme potrebne akcije kako bi omogućio da ugovorena obaveza bude ostvarena, uključujući tu i upotrebu nužne sile
Ako organi, kao u konkretnom slučaju Sudska policija BiH i SIPA, neće, ili zbog očekivanog rizika od pružanja otpora ne mogu da ostvare svoju dužnost, onda kao ultima ratio i EUFOR ima pravo, na osnovu Aneksa 1A i važeće Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a, broj 2757 (2024) od 1. novembra 2024. godine, da preduzme potrebne akcije, uključujući i upotrebu nužne sile.
Ovih dana aktuelizovano je pitanje uloge i ovlaštenja Misije EUFOR-ALTHEA (EUFOR), kao pravnog nasljednika nekadašnjeg IFOR-a, odnosno SFOR-a u Bosni i Hercegovini, nakon što je Tužilaštvo BiH izdalo naredbu za dovođenje radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenih Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića. Onim što slijedi u nastavku ni najmanje ne prizivam niti želim da EUFOR učini bilo šta protiv navedeno troje lica. Umjesto toga, samo želim da ukažem na ono što je propisano u Aneksu 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je i danas na pravnoj snazi, a što su svojevremeno 1995. godine u Daytonu potpisali i prihvatili kao ugovorne strane tog aneksa ne samo Republika Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija, odnosno Srbija kao njena pravna nasljednica, već i Republika BiH, danas Bosna i Hercegovina, kao i RS te FBiH.
Dakle, članom 1. stav 2. tačka (b) Aneksa 1A ugovorne strane su prihvatile i propisale da je svrha obaveza tadašnjeg IFOR-a, kasnije SFOR-a, a danas država članica Misije EUFOR-a: “da obezbijede podršku i ovlaštenje IFOR-u, a posebno da ovlaste IFOR da preduzme potrebne akcije, uključujući tu i upotrebu nužne sile, da bi obezbijedio poštivanje ovog aneksa”. Drugim riječima, sve što je Aneksom 1A Dejtonskog sporazuma ugovoreno i propisano kao obaveza, IFOR, a danas EUFOR, ima pravo i obavezu da preduzme potrebne akcije kako bi omogućio da ugovorena obaveza bude ostvarena, uključujući tu i upotrebu nužne sile.
Upravo se čita: Za sutra planirano razmatranje zahtjeva o rekonstrukciji Vijeća ministara BiH
Jedna od obaveza ugovornih strana iz tog aneksa je i obaveza propisana članom 2. stav 3. prema kojoj će: “Strane obezbijediti sigurnu i stabilnu sredinu za sva lica u svojim jurisdikcijama održavanjem ustanova za sprovođenje civilnih zakona koje će djelovati u skladu sa međunarodno priznatim standardima”. Zbog te, kao i drugih obaveza iz Aneksa 1A, i Savjet bezbjednosti UN-a u svim svojim rezolucijama o produženju misije ranijeg IFOR-a i SFOR-a, a danas EUFOR-a u BiH, ovlašćivao je države članice tih mirovnih misija da djeluju i preduzimaju sve neophodne mjere radi osiguranja ispunjavanja svih obaveza iz Aneksa 1A. Tako je učinio Savjet bezbjednosti UN-a i svojom posljednjom Rezolucijom, broj 2757 (2024) od 1. novembra 2024. godine, koja je na snazi, jer u tački 3. te rezolucije stoji da Savjet bezbjednosti: Authorizes Member States to take all necessary measures to effect the implementation of and to ensure compliance with annexes 1A and 2 of the Peace Agreement.
Našim jezikom rečeno, Savjet bezbjednosti ovime ovlašćuje države članice koje imaju svoje snage u EUFOR-u, a time i EUFOR, da preduzme sve neophodne mjere da bi se omogućila primjena i osiguralo ispunjavanja onoga što je propisano Aneksom 1A, a to znači i da bi se omogućilo ostvarivanje obaveze iz Aneksa 1A za “održavanje domaćih institucija za sprovođenje civilnih zakona koje će djelovati u skladu sa međunarodno priznatim standardima”.
Jedan od tih međunarodnih pravnih standarda je i standard da kada nadležno tužilaštvo ili sud bilo koje države, pa tako i u Bosne i Hercegovine, izda naredbu za dovođenje bilo koga ko je osumnjičen za neko krivično djelo, ili ako sud donese rješenje o određivanju pritvora, ta naredba, odnosno rješenje moraju biti izvršeni, a to znači i prinudnim putem od nadležnih državnih organa za prinudno sprovođenje tužilačke ili sudske odluke, jer je i to dio održavanja državnih institucija za sprovođenje civilnih zakona, kao obaveze iz Aneksa 1A.
Neispunjavanje ili sprečavanje ispunjavanja te obaveze može biti i kažnjivo ako bi Sud BiH izdao naredbu za dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora, jer je neizvršenje svake odluke tog suda (u koje odluke spadaju naredbe, rješenja i presude Suda) Krivičnim zakonom BiH propisano kao krivično djelo.
Stoga, ako ti organi, kao u konkretnom slučaju Sudska policija BiH i SIPA, neće, ili zbog očekivanog rizika od pružanja otpora ne mogu da ostvare tu svoju dužnost, onda kao ultima ratio i EUFOR ima pravo, na osnovu Aneksa 1A i važeće Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a, broj 2757 (2024) od 1. novembra 2024. godine, da preduzme potrebne akcije, uključujući i upotrebu nužne sile, da bi omogućio ostvarivanje obaveze iz Aneksa 1A, to jest obaveze obezbjeđivanja sigurne i stabilne sredine potrebne radi održavanja institucija za sprovođenje civilnih zakona, kako bi one djelovale u skladu sa međunarodno priznatim standardima i ostvarivale svoje nadležnosti.
Pristanak SNSD-a
Nesporno je da je Republika Srpska svojevremeno 2003. godine putem svojih poslanika i delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH prihvatila i glasala za Zakon o Tužilaštvu BiH i Zakon o Sudu BiH, a time i za nadležnosti tih institucija da narede dovođenje svakog osumnjičenog, odnosno da Sud BiH odredi i pritvor ako su ispunjeni zakonski uslovi, radi sprovođenja tih i drugih civilnih zakona, uključujući i Krivični zakon BiH koji je takođe izglasala Republika Srpska u Parlamentarnoj skupštini BiH 2003. godine.
I zato, ako to neće ili iz bilo kog razloga nadležne institucije Bosne i Hercegovine ne mogu da obezbijede da se izvrši naredba za dovođenje ili pritvor protiv osumnjičenog u svakom pojedinačnom slučaju, što je jedan od vidova sprovođenja civilnih zakona, onda to pravo ima i EUFOR sve dok je na snazi Aneks 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma.