Američki profesor upozorava na opasan razvoj situacije: Evropa bi mogla prijeći granicu direktnog sukoba s Rusijom

Politika pojedinih evropskih država prema Rusiji mogla bi ući u posebno osjetljivu fazu ukoliko među političkim i vojnim strukturama ojača uvjerenje da je Moskvu moguće vojno poraziti bez opasnosti od šire eskalacije.

Na tu mogućnost upozorio je David Gibbs, profesor historije na Univerzitetu Arizona, koji smatra da bi nastavak takvog pristupa mogao povećati rizik od direktnog sukoba između Rusije i zapadnih država.

Gibbs je o ovoj temi govorio u razgovoru s Glennom Diesenom, a njegove stavove prenio je Webtribune. Profesor se u svom akademskom radu bavi međunarodnim odnosima, istočnom Evropom, Afganistanom i američkom vanjskom politikom, a doktorirao je političke nauke na Massachusetts Institute of Technology.

Sve oštrija ratna retorika

Gibbs posebno upozorava na mogućnost da pojedine političke poruke o Rusiji prestanu biti samo dio javnog političkog pritiska i postanu stvarni strateški ciljevi.

Kao primjere navodi ideje o vojnom porazu Rusije, uklanjanju Vladimira Putina, njegovom eventualnom izvođenju pred međunarodni sud, pa čak i scenarije koji podrazumijevaju teritorijalno razbijanje Ruske Federacije.

Profesor pritom naglašava da nije moguće sa sigurnošću tvrditi da svi politički akteri koji koriste takvu retoriku zaista vjeruju da je takve ciljeve moguće ostvariti.

Ipak, smatra da njihovo sve češće pojavljivanje može biti znak promjene načina razmišljanja unutar dijela političkih struktura.

Problem nastaje kada politički lideri počnu vjerovati da su maksimalistički ciljevi ostvarivi. U takvoj situaciji, prema Gibbsovoj procjeni, spremnost na kompromis može biti manja, dok istovremeno raste opasnost od pogrešne procjene protivničkih namjera.

Posebno osjetljivo pitanje ruskih nuklearnih kapaciteta

Jedan od najvažnijih dijelova Gibbsove procjene odnosi se na napade na objekte povezane s ruskim strateškim nuklearnim snagama.

Profesor smatra da su takve operacije posebno rizične jer strateške nuklearne snage imaju ključnu ulogu u ruskoj politici odvraćanja.

Ukoliko bi Moskva zaključila da se njene sposobnosti nuklearnog odvraćanja direktno ugrožavaju, prostor za pogrešnu procjenu mogao bi se dodatno povećati.

Gibbs smatra da bi operacije takve složenosti teško mogle biti izvedene bez određene količine obavještajnih informacija, tehničke pomoći ili drugog oblika podrške zapadnih država. Međutim, važno je naglasiti da to predstavlja njegovu procjenu, a ne dokaz da su zapadne države direktno učestvovale u konkretnim napadima.

Upravo zbog toga on povlači paralelu s periodom Hladnog rata, kada su SAD i Sovjetski Savez, uprkos brojnim sukobima i krizama, uglavnom nastojali izbjeći poteze koji bi mogli biti protumačeni kao direktan napad na strateške nuklearne kapacitete druge strane.

Nuklearna eskalacija nije neizbježna

Gibbs ne tvrdi da će trenutni razvoj događaja nužno dovesti do nuklearnog sukoba.

Njegovo upozorenje prije svega se odnosi na povećavanje rizika. Što više vojnih aktivnosti bude približavalo direktnom sukobu između Rusije i zapadnih država, veća je mogućnost da jedna strana pogrešno protumači potez druge.

U takvom scenariju događaj koji prvobitno nije planiran kao početak šireg sukoba mogao bi izazvati lanac reakcija koji bi bilo teško zaustaviti.

Zbog toga profesor smatra da bi evropske zemlje trebale ozbiljno razmotriti posljedice dugoročnog povećavanja vojnog pritiska na Rusiju.

Mogu li građani promijeniti evropsku politiku?

Jedan od mogućih načina za promjenu sadašnjeg kursa Gibbs vidi u pritisku birača.

Prema njegovoj procjeni, političke elite teško će same odustati od ciljeva koje su godinama predstavljale kao strateški važne. Promjena bi zato mogla doći tek kada građani počnu snažnije propitivati rezultate postojeće politike.

Posebno bi važno moglo biti pitanje cijene koju evropska društva plaćaju kroz povećane vojne izdatke, sigurnosne rizike i moguće ekonomske posljedice dugotrajnog sukoba.

Ako se pokaže da očekivani vojni rezultati nisu ostvareni, politički pritisak na evropske vlade mogao bi dodatno porasti.

U tom slučaju promjena politike ne bi nužno značila potpuni prekid podrške Ukrajini, već bi mogla otvoriti prostor za drugačiji pristup, uključujući snažnije insistiranje na pregovorima i smanjenju rizika od direktnog sukoba s Rusijom.

Evropa između dvije opcije

Gibbsovu procjenu moguće je svesti na dilemu koja postaje sve važnija za evropsku sigurnosnu politiku.

Jedna mogućnost je nastavak vojne podrške i pritiska uz prihvatanje sve većeg rizika od direktne konfrontacije s Rusijom. Druga je pokušaj pronalaska političkog rješenja kojim bi se smanjila opasnost od nekontrolisane eskalacije.

Između te dvije opcije postoji širok prostor za različite politike, ali ključni problem ostaje isti: Rusija je nuklearna sila, zbog čega pogrešna procjena posljedica nekog vojnog poteza može imati mnogo ozbiljnije posljedice nego u klasičnim regionalnim sukobima.

Zato Gibbsovo upozorenje nije tvrdnja da je veliki rat neizbježan, već poziv da se granice eskalacije ne pomjeraju bez ozbiljnog razmatranja mogućih posljedica.

U konačnici, budući smjer evropske politike neće zavisiti samo od odluka vlada i vojnih struktura. Važnu ulogu mogao bi imati i stav građana, posebno ako pitanje odnosa prema Rusiji postane jedno od ključnih tema predstojećih izbora u evropskim državama.