Spor oko novog visokog predstavnika otkriva sve dublje razlike SAD-a i Evrope o budućnosti BiH

Nemogućnost Sjedinjenih Američkih Država i evropskih partnera da postignu dogovor o nasljedniku Christiana Schmidta pokazuje da se iza pitanja novog visokog predstavnika krije mnogo ozbiljnije neslaganje o budućoj ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

To su u analizi Atlantic Councila ocijenile analitičarke Amanda Thorpe i Olivia Olson, koje smatraju da trenutni zastoj nije samo posljedica različitih stavova o kandidatima, već i šireg razilaženja Washingtona i evropskih prijestolnica kada je riječ o tome kako bi međunarodna politika prema BiH trebala izgledati u narednim godinama.

Mjesto visokog predstavnika ostalo je upražnjeno nakon odlaska Christiana Schmidta 1. jula, a raniji plan da njegov nasljednik bude izabran do sredine jula nije realiziran.

Situacija je posebno značajna jer BiH ulazi u period intenzivnih političkih aktivnosti pred opće izbore zakazane za 4. oktobar, dok istovremeno pokušava ubrzati reforme potrebne za napredak prema Evropskoj uniji.

Washington želi uži međunarodni angažman

Prema analizi Atlantic Councila, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa pokazuje sve veću spremnost da smanji obim međunarodnog političkog nadzora nad Bosnom i Hercegovinom.

Umjesto ranijeg pristupa koji je veliki dio pažnje usmjeravao na izgradnju i jačanje državnih institucija, Washington sada veći značaj pridaje ekonomskim pitanjima i poslovnoj saradnji.

U takvom pristupu i funkcija visokog predstavnika trebala bi imati uži mandat i manje prostora za intervencije u unutrašnje političke procese.

To predstavlja određeni zaokret u odnosu na period kada su Sjedinjene Američke Države snažno podržavale korištenje međunarodnih mehanizama za provođenje reformi i očuvanje funkcionalnosti državnih institucija.

Evropske zemlje, međutim, na pitanje OHR-a gledaju nešto drugačije.

Za Brisel je evropski put Bosne i Hercegovine jedan od glavnih instrumenata kroz koji se mogu provesti političke i institucionalne reforme. Zbog toga dio evropskih država smatra da bi novi visoki predstavnik trebao zadržati dovoljno ovlasti kako bi mogao reagovati u situacijama kada domaće institucije ne uspiju provesti potrebne promjene.

OHR je godinama bio zajednički američko-evropski projekat

Uloga OHR-a decenijama je bila jedan od najvidljivijih primjera saradnje Sjedinjenih Američkih Država i evropskih država u BiH.

Tradicionalno je visoki predstavnik dolazio iz evropskih zemalja, dok je funkciju njegovog prvog zamjenika uglavnom obavljao američki diplomata. O izboru kandidata razgovaralo se u okviru Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira.

Međutim, upravo je pitanje novog visokog predstavnika pokazalo koliko je taj model danas osjetljiv.

Nakon što početkom juna nije postignut dogovor o kandidatu, američka ambasada u Sarajevu javno je kritikovala evropske članice PIC-a zbog, kako je ocijenjeno, nedostatka odlučnosti.

Washington je tada upozorio da bi zbog takve situacije mogao preispitati vlastitu ulogu u međunarodnom angažmanu u BiH.

Kao privremeno rješenje dogovoreno je da Louis Crishock, dotadašnji prvi zamjenik visokog predstavnika, preuzme rukovođenje OHR-om. Time je američki diplomata dobio ulogu koja uključuje i ovlasti visokog predstavnika, što je dodatno skrenulo pažnju na promjene u odnosu Washingtona prema ovoj instituciji.

Različiti kandidati dodatno zakomplikovali situaciju

Razlike između SAD-a i evropskih država vidljive su i kroz kandidate koje su pojedine strane podržavale.

Prema medijskim navodima koje analiziraju Thorpe i Olson, Washington je podržavao italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija.

Dio članica Evropske unije i Ujedinjeno Kraljevstvo favorizirali su francuskog diplomatu Renéa Troccaza, specijalnog izaslanika za zapadni Balkan.

U međuvremenu su kao mogući kompromisni kandidati spominjani i Maurizio Massari iz Italije te danski diplomata Peter Sørensen.

Međutim, nijedno od tih imena zasad nije dovelo do konačnog dogovora.

Razlike se vide i kroz odnos prema Dodiku

Autorice Atlantic Councila američko-evropske razlike posmatraju i kroz promjene u politici prema Miloradu Dodiku.

Kao važan primjer navode američku odluku da prošle godine ukine sankcije Dodiku. Prema njihovoj ocjeni, taj potez predstavlja značajno udaljavanje od ranijeg američkog pristupa prema njegovoj politici i odnosu prema državnim institucijama i OHR-u.

Evropske države nisu zauzele potpuno isti kurs.

Njemačka i Austrija zadržale su restriktivniji odnos prema političkom rukovodstvu Republike Srpske, dok Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje primjenjuje vlastite sankcije prema Dodiku i Željki Cvijanović.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje postoji li još jedinstvena zapadna politika prema Bosni i Hercegovini ili se interesi Washingtona i Brisela postepeno udaljavaju.

Južna interkonekcija pokazuje da se razlike ne odnose samo na politiku

Energetika je još jedno područje u kojem se prepliću različiti američki i evropski prioriteti.

Sjedinjene Američke Države posljednjih mjeseci snažno podržavaju projekt Južne interkonekcije, kojim bi BiH bila povezana s hrvatskim gasnim sistemom i dobila dodatni pristup energentima preko Hrvatske.

Međutim, uz ovaj projekt otvorena su i pitanja državne imovine, nadležnosti institucija i načina upravljanja infrastrukturom.

Upravo zbog toga autorice upozoravaju da pitanje državne imovine nije samo pravna ili ekonomska tema, već može imati šire posljedice po funkcioniranje države.

Evropska unija istovremeno insistira da energetski projekti budu usklađeni s evropskim pravilima kako BiH ne bi ugrozila svoj pristup evropskom energetskom tržištu i dostupnim evropskim fondovima.

Kallas upozorava da se prilika ne smije propustiti

U cijelu priču uklapa se i poruka visoke predstavnice EU za vanjsku politiku Kaje Kallas, koja je upozorila da trenutni period predstavlja svojevrsni „prozor mogućnosti“ za Bosnu i Hercegovinu, ali da on neće biti otvoren neograničeno.

Brisel od BiH očekuje ubrzavanje reformi i konkretniji napredak na evropskom putu.

U takvom pristupu funkcija visokog predstavnika za dio evropskih političkih krugova i dalje može biti važan instrument za održavanje pritiska na domaće institucije.

Washington, prema analizi Atlantic Councila, sve više naginje drugačijem modelu u kojem bi međunarodni politički nadzor bio ograničeniji, dok bi veći naglasak bio stavljen na ekonomsku saradnju i direktne interese.

Izbor nasljednika Schmidta zato je mnogo više od kadrovskog pitanja

Spor oko novog visokog predstavnika ne može se posmatrati samo kao neslaganje oko jednog imena.

On otvara pitanje kakvu će ulogu međunarodna zajednica imati u Bosni i Hercegovini u narednim godinama i ko će određivati pravac te politike.

Ukoliko Washington nastavi zagovarati smanjenje međunarodnog nadzora, a evropske države insistiraju na aktivnijoj ulozi OHR-a u provođenju reformi, razlike između dvije strane mogle bi postajati sve vidljivije.

To je posebno važno uoči izbora 4. oktobra, ali i u trenutku kada BiH pokušava napraviti ozbiljniji iskorak prema Evropskoj uniji.

Zato će izbor novog visokog predstavnika biti mnogo više od odluke o tome ko će sjediti u kancelariji OHR-a. Bit će to i signal o tome kako Washington i Brisel vide budućnost Bosne i Hercegovine, koliko žele biti uključeni u njene unutrašnje procese i da li još postoji zajednički zapadni pristup prema zemlji.