U Washingtonu je održan brifing posvećen političkim i sigurnosnim prilikama na Zapadnom Balkanu, uključujući stanje demokratije, korupciju, regionalne uticaje i predstojeće izbore u Srbiji.
Skup je organizovao dvostranački Counter-Kleptocracy Caucus, a domaćin je bio republikanski kongresmen Joe Wilson. Među učesnicima panela bili su Ivana Stradner, Luke Coffey i Reuf Bajrović.
Bajrović je tokom svog izlaganja posebnu pažnju posvetio Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i načinu na koji regionalne sile, prema njegovoj ocjeni, utiču na političke procese u susjednim državama.
Njegova osnovna teza bila je da politika popuštanja prema regionalnim silama ne donosi nužno stabilnost. Taj pristup opisao je terminom „stabilokratija“, tvrdeći da je takva politika posljednjih godina davala Beogradu i Zagrebu veći prostor za djelovanje prema susjednim državama.
Govoreći o BiH, Bajrović je posebno spomenuo Milorada Dodika i Dragana Čovića. Prema njegovoj ocjeni, iako Srbija i Hrvatska imaju različite interese i politike, njihovi politički saveznici u BiH mogu pronaći zajednički interes kada je riječ o unutrašnjem uređenju zemlje.
Bajrović je pritom iznio tvrdnju da Beograd podržava Dodika, dok Zagreb podržava Čovića, te da se takav uticaj ostvaruje različitim političkim i institucionalnim kanalima.
Jedan dio njegovog izlaganja odnosio se i na izborni proces u BiH. Bajrović je tvrdio da su Dodik i Čović bili protiv uvođenja određenih izbornih tehnologija, uključujući biometrijsku identifikaciju birača i optičke skenere glasačkih listića.
Prema njegovom tumačenju, takvo protivljenje povezano je sa postojećim političkim strukturama i načinom na koji se izborni proces provodi. Ove tvrdnje predstavljaju Bajrovićevu političku analizu i ocjenu, a ne nezavisno utvrđene činjenice.
Posebno oštru formulaciju Bajrović je upotrijebio govoreći o odnosima Beograda, Zagreba i političkih aktera u BiH. Naveo je da, prema njegovom mišljenju, Srbija i Hrvatska koriste različite mehanizme uticaja, dok je njihovo djelovanje u BiH opisao kao ostvarivanje ratnih teritorijalnih ciljeva kroz mirnodopske političke i pravne mehanizme.
Tokom brifinga razgovaralo se i o odnosu prema ratnim zločincima. Bajrović je napravio poređenje između odnosa dijela hrvatske javnosti prema Slobodanu Praljku i odnosa prema Ratku Mladiću u Srbiji i Republici Srpskoj, navodeći da se njihova imena i danas koriste u političkim i nacionalnim narativima.
Pored BiH, na skupu je bilo riječi i o Srbiji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Posebno su razmatrani regionalni uticaji, demokratski procesi i odnosi među državama Zapadnog Balkana.
Na kraju svog izlaganja Bajrović je iznio tri prijedloga za buduću američku politiku prema regionu.
Prvi se odnosi na snažnije korištenje američkih sankcija protiv prekograničnih korupcijskih mreža. Kao moguće instrumente naveo je Global Magnitsky režim i Izvršnu uredbu 14033.
Drugi prijedlog odnosi se na odnos SAD-a prema svojim saveznicima. Bajrović je poručio da članstvo u NATO-u ili Evropskoj uniji, prema njegovom stavu, ne bi trebalo predstavljati zaštitu od posljedica eventualnog destabilizirajućeg djelovanja prema susjedima.
Treći prijedlog tiče se izbornog procesa i prava građana da kroz izbore mijenjaju vlast.
Brifing je tako otvorio niz pitanja o ulozi SAD-a u politici Zapadnog Balkana, regionalnom uticaju Srbije i Hrvatske te budućnosti političkih procesa u Bosni i Hercegovini.