Evropa pod novim pritiskom: Rusija sve više koristi sabotaže, dronove i operacije u sivoj zoni
Evropa se posljednjih mjeseci suočava sa sve većim brojem sigurnosnih incidenata koji su otvorili pitanje koliko su evropske države spremne odgovoriti na aktivnosti koje se nalaze između klasičnog mira i otvorenog vojnog sukoba.
Dronovi, pokušaji sabotaže, cyber napadi, ometanje navigacijskih sistema i pritisci na kritičnu infrastrukturu postali su dio šire sigurnosne slike kontinenta. Pojedini incidenti povezani su s Rusijom, dok se za druge još uvijek utvrđuje ko stoji iza njih.
Analiza objavljena u časopisu Foreign Policy upozorava da se pojam „siva zona“, koji se često koristi za opisivanje ovakvih aktivnosti, sve teže može posmatrati kao nešto što je odvojeno od klasičnog sigurnosnog sukoba.
Niz incidenata širom Evrope
Tokom augusta zabilježeno je nekoliko događaja koji su dodatno pojačali zabrinutost evropskih sigurnosnih struktura.
U Njemačkoj je, prema navodima iz analize, spriječen pokušaj napada na ukrajinski teretni avion u Leipzigu. Dron koji je nosio eksploziv nije detonirao, dok su njemačke vlasti istovremeno istraživale i navodni plan napada na direktora kompanije koja proizvodi dronove.
U Italiji je snažna eksplozija pogodila fabriku streljiva u blizini Rima, čiji su proizvodi povezani s podrškom Ukrajini, dok je nekoliko dana ranije eksplozija zabilježena i u bugarskom pogonu.
Istovremeno, španski borbeni avion angažovan u NATO misiji oborio je dron koji je ušao u rumunski zračni prostor. NATO je saopćio da je letjelica vjerovatno bila ruskog porijekla.
Sami incidenti ne predstavljaju automatski dokaz da je iza svakog od njih stajala Moskva. Upravo zbog toga evropske službe sigurnosti nastoje utvrditi da li postoji zajednički obrazac, odnosno da li su pojedinačni događaji dio šire koordinirane kampanje.
Šta znači ratovanje u sivoj zoni?
Termin „siva zona“ koristi se za aktivnosti koje nisu klasičan vojni napad, ali kojima se pokušava izvršiti politički, ekonomski ili sigurnosni pritisak na drugu državu.
U takve aktivnosti mogu spadati cyber napadi, sabotaže, širenje dezinformacija, ometanje GPS signala, napadi na infrastrukturu ili regrutovanje pojedinaca koji za novac izvršavaju određene zadatke.
Prednost ovakvog pristupa za državu koja ga koristi jeste mogućnost negiranja direktne odgovornosti. Ako počinilac nije pripadnik državnih struktura i ako se ne može dokazati direktna veza s vlastima, prostor za diplomatski odgovor postaje znatno uži.
Upravo zbog toga evropske zemlje posljednjih godina sve više ulažu u obavještajnu saradnju i zaštitu kritične infrastrukture.
Moskva pojačava pritisak?
Prema analizi Foreign Policyja, ruski predsjednik Vladimir Putin posljednjih sedmica šalje sve oštrije poruke evropskim državama zbog njihove podrške Ukrajini.
Posebnu pažnju privukle su njegove izjave o mogućoj odmazdi prema državama koje poduzimaju mjere protiv ruske takozvane flote u sjeni, odnosno brodova koji se koriste za transport ruske nafte uprkos sankcijama.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov također je govorio o mogućnosti oštrijih metoda protiv država koje pomažu Ukrajini.
Takve izjave same po sebi nisu dokaz da je Rusija odgovorna za konkretne incidente u Evropi, ali pokazuju koliko su odnosi između Moskve i evropskih država postali napeti.
Zašto je evropska infrastruktura posebno ranjiva?
Jedan od najvećih problema jeste činjenica da veliki broj ključnih objekata nije projektovan za situaciju u kojoj bi mogao postati meta hibridnih napada.
Podmorski kablovi, energetski terminali, elektrane, rafinerije, željeznički sistemi i komunikacijska infrastruktura prostiru se na velikim područjima i nemoguće ih je u potpunosti fizički zaštititi.
Dodatni problem predstavljaju cyber napadi. Za razliku od klasične vojne operacije, napadač ne mora fizički doći do cilja. Dovoljno je pronaći slabost u digitalnom sistemu i iskoristiti je.
Zbog toga evropske vlade sve više posmatraju cyber sigurnost i fizičku zaštitu infrastrukture kao dva dijela istog problema.
Umjetna inteligencija dodatno mijenja situaciju jer omogućava bržu analizu podataka, automatizaciju određenih napada i stvaranje uvjerljivijih dezinformacijskih kampanja.
Najveći rizik je politička podjela
Međutim, cilj ovakvih operacija ne mora uvijek biti fizičko uništenje nekog objekta.
Jednako važan cilj može biti stvaranje straha među stanovništvom i produbljivanje političkih podjela.
Ako građani počnu vjerovati da njihove vlade nisu sposobne zaštititi osnovnu infrastrukturu ili spriječiti napade, povjerenje u institucije može oslabiti. Ako se istovremeno šire poruke kojima se za svaki incident optužuju migranti, Ukrajina ili druge političke grupe, društvene podjele mogu postati još izraženije.
Upravo zato se hibridno ratovanje ne vodi samo protiv vojske i sigurnosnih struktura. Njegova meta može biti i javno mnijenje.
NATO pred važnim testom
Posebno osjetljivo pitanje predstavlja mogućnost da neki incidenti direktno zahvate teritorij članice NATO-a.
Ulazak drona u zračni prostor Rumunije pokazuje koliko brzo događaj koji se na prvi pogled može činiti ograničenim može dobiti širi sigurnosni značaj.
NATO je izgrađen na principu kolektivne odbrane, ali svaka situacija koja se nalazi ispod praga otvorenog vojnog napada otvara složeno pitanje odgovora.
Ukoliko je napad nedvosmisleno vojni, odgovor je relativno jasan. Međutim, kada se radi o dronu nepoznatog porijekla, cyber napadu ili sabotaži koju izvršavaju pojedinci, pitanje odgovornosti i proporcionalnog odgovora postaje mnogo složenije.
Upravo takve situacije mogu biti iskorištene za testiranje političkog jedinstva NATO-a.
Šta bi moglo uslijediti?
Evropske zemlje zbog toga posljednjih godina povećavaju ulaganja u zaštitu kritične infrastrukture, nadzor zračnog prostora i cyber sigurnost.
Ipak, nijedan sistem ne može garantovati da će spriječiti svaki pokušaj sabotaže.
Najvažniji odgovor zato nije samo tehničke prirode. Evropske države moraju biti sposobne brzo utvrditi činjenice, razmijeniti obavještajne podatke i jasno komunicirati s javnošću kako bi se spriječilo širenje panike i dezinformacija.
Istovremeno, svaka ozbiljna optužba protiv druge države mora biti potkrijepljena dokazima. Upravo je to posebno važno kod incidenata koji mogu imati posljedice po međunarodne odnose.
Analiza
Evropa se nalazi u sigurnosnom okruženju koje je znatno složenije nego prije nekoliko godina. Rat u Ukrajini promijenio je način na koji evropske zemlje posmatraju vlastitu sigurnost, ali je istovremeno pokazao da savremeni sukobi ne moraju početi tenkovima i raketama.
Sabotaže, cyber napadi, dronovi i kampanje dezinformacija mogu biti dovoljno snažni da izazovu ekonomske posljedice, strah među građanima i političke podjele.
Najveći izazov za evropske zemlje bit će pronaći ravnotežu između odlučnog odgovora i izbjegavanja nepotrebne eskalacije. Prebrza reakcija bez dovoljno dokaza može dodatno zakomplicirati situaciju, dok previše oprezan odgovor može stvoriti utisak slabosti.
Zbog toga će sposobnost evropskih država da zaštite infrastrukturu, razmijene informacije i zajednički odgovore na hibridne prijetnje biti jednako važna kao i njihova klasična vojna spremnost.
