Konferencija za medije na kojoj je Milorad Dodik ponovo preuzeo glavnu riječ, iako trenutno ne obavlja funkciju u izvršnoj vlasti, otvorila je raspravu o odnosima moći u Republici Srpskoj. Posebnu pažnju izazvao je njegov verbalni sukob s novinarom BHRT-a Vladimirom Šuškom, ali i ponašanje premijera Save Minića i ministra energetike Petra Đokića.
Kako piše portal BUKA, tokom konferencije posvećene problemima u energetskom sektoru novinar je premijeru postavio pitanja o nabavci uglja za RiTE Ugljevik, cijeni, količinama i najavljenim međudržavnim sporazumima. Umjesto Minića, odgovore je davao Dodik.
Kada je novinar insistirao da mu odgovori osoba kojoj je pitanje bilo upućeno, Dodik je, prema opisu događaja u tekstu, spriječio Minića da priđe mikrofonu.
Ko zaista donosi odluke u Republici Srpskoj?
Autor analize smatra da ova scena otvara važnije pitanje od samog Dodikovog ponašanja: zašto funkcioneri koji obavljaju zvanične dužnosti dopuštaju da se njihove nadležnosti u javnosti stavljaju u drugi plan?
Ustav Republike Srpske propisuje da izvršnu vlast vrši Vlada. Političke stranke imaju legitimnu ulogu u određivanju politika i formiranju parlamentarnih većina, ali to nije isto što i formalno preuzimanje nadležnosti institucija.
U tekstu se ističe da Dodik već godinama zadržava značajan politički utjecaj bez obzira na funkciju koju obavlja. Njegove izjave često se odnose na plate, penzije, energetiku, investicije i druge teme o kojima odlučuju nadležne institucije.
Zašto funkcioneri pristaju na takav odnos?
Analiza portala BUKA postavlja pitanje zbog čega premijeri, ministri, direktori javnih preduzeća i drugi funkcioneri rijetko javno pokazuju samostalnost u odnosu na stranačko rukovodstvo.
Kao moguća objašnjenja navode se strah od gubitka funkcije, političke karijere ili privilegija, ali i mogućnost da pojedinim funkcionerima postojeći sistem odgovara.
Riječ je o tumačenjima autora, a ne o utvrđenim motivima svakog pojedinačnog funkcionera.
Politički utjecaj i institucionalna odgovornost
U tekstu se posebno naglašava da formalne nadležnosti i odgovornost ne nestaju zbog političkog utjecaja stranačkog lidera.
Premijer i ministri upravljaju institucijama, učestvuju u donošenju odluka i snose odgovornost za postupke u okviru svojih ovlaštenja. Zbog toga autor upozorava da se odgovornost za zvanične odluke ne može jednostavno prebaciti na političkog lidera.
Zaključak analize jeste da pitanje nije samo koliko utjecaja Milorad Dodik ima, nego i koliko su drugi nosioci funkcija spremni koristiti svoja ovlaštenja i javno preuzeti odgovornost za odluke koje donose.
