data-nosnippet>
Gledajući nedavni podcast s Ivicom Puljićem kod odličnog Borisa Breze, čovjek bi mogao pomisliti da se radi o još jednoj benignoj novinarskoj analizi o “demokratizaciji i borbi protiv nacionalizma”. Dakle, klasična priča u novinarskom ključu.
Ali, je li to zaista tako? Jer, čim se makar površno zagrebe po temi, postaje jasno da ovdje nije riječ o demokratizaciji, već o sofisticiranom narativu tihe disolucije Bosne i Hercegovine. Ovo je tek paradigma – jedan od brojnih javnih glasova koji, svjesno ili ne, doprinose normalizaciji koncepta koji Bosnu i Hercegovinu svodi na etnički mozaik bez stvarne državne cjeline.
Rebrendirani “treći entitet”
Ono što se nekada zvalo “treći entitet” danas dolazi u novom ruhu – kao “novi društveni dogovor”, “ravnopravnost Hrvata” ili “prava konstitutivnih naroda”. Ili, kako to ovih dana kaže Dragan Čović, stvaranje “konsocijacijskog ambijenta”.
Sve zvuči fino, civilizovano, evropski i pomirljivo. No, suštinski znači jedno: etničko prekrajanje države i učvršćivanje njenih etnonacionalnih, da ne kažem entitetskih šavova.
U tom kontekstu, novinari, analitičari i “nezavisni” komentatori postaju ključni prenosnici jedne sofisticirane poruke. Oni nisu nacionalisti – ne, nikako. Oni su “demokrate” koje vam mirnim tonom objašnjavaju da se Bosna mora “redefinisati”. Da se, eto, dogovorimo – “kao ljudi”. Samo se nikad ne kaže: dogovorimo se kao građani. Jer građanin je suštinski neprijatelj etnonacionalizma.
Heritage fondacija i bosanska formula: etničko kao demokratsko
U podcastu se, gotovo usputno, spominju organizacije poput Heritage fondacije, predstavljene kao neutralni američki think-tankovi. U stvarnosti, riječ je o strukturama koje godinama artikulišu konzervativne, desničarske interese – a u kontekstu BiH to znači podršku konceptu “Bosna cijela, ali na tri dijela”. Za sada.
Dakle, isti onaj jezik koji Milorad Dodik koristi u Banjoj Luci, a Dragan Čović u Mostaru, sada se čuje s “vašingtonskim akcentom”. To nije slučajnost – to je metod.
Ideja etničkog razbijanja BiH više se, dakle, ne izgovara uz galamu i prijetnje, nego kroz pojmove poput “demokratizacija”, “pluralizam”, “legitimno predstavljanje”, “atmosfera”, “ozračje”… Drugim riječima: podjela zemlje u ime demokratije.
Komšić kao višak demokratije
Posebno zanimljiva je Puljićeva konstatacija da je Željko Komšić “priča za kafića”. Ta rečenica, naizgled banalna, otkriva suštinu.
Jer, ako je čovjek koji je četiri puta demokratski izabran od građana “priča za kafića”, što onda postaje sama demokratija? I kakvi su to građani? Pijana dosjetka u birtiji? Višak koji se ne uklapa u etnički koncept? U tom narativu, Komšić je suvišan jer odbija da bude etnička fusnota. A bez obzira na ličnost, Komšić simbolizira građansku volju – najveću prijetnju svakom planu o “novom dogovoru”.
Puljić, naravno, ima pravo na mišljenje. No, kad se mišljenje oblikuje kroz medijsku matricu koja godinama ponavlja iste fraze o “neravnopravnosti Hrvata” i “ugroženosti hrvatskog naroda”, i kad je to mišljenje identično HDZ-ovskom stavu Dragana Čovića – onda to više nije analiza, već distribucija ideologije.
“Formalno, upravo ako imamo svoj treći entitet, imamo genijalan način da zaštitimo svakog Hrvata koji živi izvan tog entiteta… Mi želimo ove privremene odluke, rješenja oko Ustava, upravo iskoristiti da u konačnici dobijemo svoj entitet, svoju federalnu jedinicu ili kako će se već zvati – to je manje bitno. Bitno je da ima izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast. Niko ne govori da je slično sa Srbijom. Srbija ima i svoju državu i Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini…”, rekao je Dragan Čović još 2011. pred predstavnicima Hrvatskog svjetskog kongresa.
Vidimo li isti narativ danas u bh. medijima? Da – potpuno. To je suština priče.
Šta se prešućuje
U cijelom tom diskursu pažljivo se izbjegavaju ključne teme:
• Šta bi značilo da HDZ ima svog člana Predsjedništva i vodi vanjsku politiku zajedno s predstavnikom iz RS?
• Bi li ikada bila usvojena rezolucija o Srebrenici?
• Zašto se ne otvara pitanje dvojnog državljanstva i sistemske zaštite kriminalaca koji bježe u Hrvatsku i Srbiju?
Ništa od toga se ne spominje.
Jer svako od tih pitanja ruši narativ o “ugroženosti”. A bez mita o ugroženosti – nema političkog opstanka HDZ-a. Od toga žive tri decenije. Toliko uspješno da su sve Hrvate u BiH sveli na HDZ.
I zato se šuti o činjenici da u Federaciji već postoji Vijeće naroda, ustavni mehanizam zaštite etničkih prava.
Šuti se jer bi istina razotkrila manipulaciju: nova institucionalna rješenja nisu tu da zaštite Hrvate, već da učvrste moć HDZ-a. To nema veze s Hrvatima – to ima veze s vlašću.
Simbioza Dodika i Čovića
Puljić nominalno kritikuje Dodika, ali uz rijetke izuzetke prešućuje Čovića. A to je političko-medijska verzija saveza koji traje godinama – čak decenijama.
Dodik i Čović su dvije poluge istog mehanizma – onog koji se pokreće samo kad se BiH ruši iznutra. Uloga novinara tu nije da ruši, već da pripremi javnost da to rušenje izgleda kao prirodan proces.
Zato se govori o “novom početku”, “realnosti na terenu” i “potrebi dogovora”. A između redova čita se staro: tri naroda, tri teritorije, tri istine – i tri (para)države.
To nije demokratizacija. To je dekonstrukcija.
“Normalizacija” raspada
Naravno, novinar ima pravo na komentar. Ali postoji razlika između slobode izražavanja i normalizacije raspada države. Kad novinar koristi javni prostor da afirmiše ideju “redefinicije BiH” kroz etničke principe, on više ne informiše – on učestvuje. Svjesno ili ne, pomaže projektima s jasnim sponzorima, finansijerima i političkim ciljevima.
To više nije profesionalna sloboda – to je politička funkcija bez mandata.
Tiha disolucija kao industrija
Na kraju, ostaje paradoks koji razotkriva cijelu matricu: Komšić, koji simbolizira građansku državu, postaje “irelevantan”. A političari koji zagovaraju podjelu zemlje dobivaju status ozbiljnih sagovornika.
Tako se već u startu “etiketiraju” Bosanci, nazivajući ih biračima koji glasaju “protiv Hrvata”. Time se, posredno, brani model koji vodi u reanimaciju udruženog zločinačkog poduhvata – ovaj put bez puške, ali s mikrofonima i kamerama.
Ovdje suština nije u Izetbegoviću, Čoviću, Puljiću ili bilo kome drugom. Suština je u mehanizmima koji omogućavaju da svaka nova generacija političara iz HDZ-a ili SNSD-a nastavi isti posao: blokirati institucije, održavati etničke tenzije i sprječavati razvoj građanske svijesti – uz uredno finansiranje iz budžeta države koju osporavaju.
Zato treba jasno reći: ovo nije demokratizacija, ovo je projekt kontrolisane disolucije. A svaki mikrofon koji to prikriva – samo je tiha varijanta topa.
