Postoji posebna kategorija ljudi koji i danas misle da je Bosna nedorasla sama sebi. Da joj treba tutor, staratelj i stalni nadzor nad osnovnim životnim funkcijama. U toj ulozi Nenad Kecmanović nastupa kao veteran jedne prevaziđene škole mišljenja, formirane u vremenima kada se prošlost krojila silom, a brižljivo “tumačila” iz sigurnosti ideoloških kabineta.
Njegova tvrdnja da Bosna „ne može biti država jer ne diše jednom dušom“ podsjeća na logiku po kojoj se prvo propiše kako neko mora disati, a zatim se proglasi nepostojećim jer odbija terapiju. U takvoj konstrukciji, disanje je dozvoljeno samo ako je jednoumno, jednonarodno i po unaprijed zadanom obrascu. A obrazac je, kako piše bivši reis Mustafa ef. Cerić, uvijek isti: ili budi po mjeri velikodržavnih ambicija ili nemoj postojati, prenosi Stav.ba.
U toj priči Kecmanović se pojavljuje kao brižni roditelj koji nikada nije pitao dijete šta želi, ali je nepokolebljivo uvjeren da zna šta je za njega najbolje. Po tom shvatanju, Bosna bi bila „funkcionalna“ tek onda kada bi prestala biti ono što jeste – kada bi se odrekla vlastite složenosti, iskustva i ljudi. Drugim riječima, kada bi sama sebe poništila, tiho i uz formalnu saglasnost.
Paradoks je u tome što upravo oni koji su godinama pokušavali Bosni uskratiti dah danas nastupaju kao autoriteti za disanje. Kao da piroman drži lekciju o zaštiti od požara, ili dželat o humanosti. A Bosna je preživjela sve njihove metode: i nasilje, i teorije, i logore, i „naučne“ eseje. I, uprkos svemu, još uvijek diše – tvrdoglavo i punim plućima.
To disanje smeta jer nije uniformisano. Nije svedeno na jednu naciju, jednu istinu, jedan mit. To je disanje u kojem se miješaju mirisi kahve i tamjana, zvuk ezana i zvona, svakodnevica i pjesma. Takav prostor guši ideologije koje traže sterilnost, čistoću i savršeno zatvorene identitetske ladice.
Kecmanovićev problem nije u tome što Bosna ne diše jednom dušom. Njegov problem je što Bosna uopće diše. Što nije nestala. Što nije poslušala. Što je preživjela genocid i time srušila konstrukcije koje su računale na njenu tišinu. Mrtva Bosna bila bi potvrda teorije; živa Bosna ostaje optužnica.
Zato taj umorni ton, taj paternalizam koji više ne ostavlja utisak. Vremena su se promijenila. Bosna više ne traži dopuštenje da postoji, niti pravda svoje disanje onima koji su joj decenijama stajali za vratom.
Bosna nije projekat, niti eksperiment. Nije greška sistema. Ona nije „jedna duša“ zato što nije grobnica. Ona je zajednica živih ljudi, a ne spisak neostvarenih snova propalih imperija.
I tu se sve završava. Ne zato što je Kecmanović ubijeđen, već zato što to više nije presudno. Bosna će, bez njegovog razumijevanja i uprkos njegovoj nostalgiji, nastaviti da diše.
A starateljstvo? Ono je odavno stvar prošlosti.
