data-nosnippet>
“Sad, kad se sagleda iz ove perspektive, ispada da je Fadil Novalić za Nermina Nikšića i njegovu ekipu bio – idealan premijer!
Ovim današnjim vlastodršcima država je poput kafane: svako navrati, naruči, i ostavi račun generacijama koje tek dolaze.
Zato ponavljam: Fadile, oprosti. Ti si eventualno bio greška u sistemu – ovi su sami taj grešni sistem.
Kao neko ko je, priznajem, više puta oštro i bespoštedno pisao o Fadilu Novaliću, sada osjećam i moralnu, i profesionalnu, ali i ljudsku obavezu da kažem: Fadile, oprosti!
Nevin si, brate, kao majska rosa.
Jer ovo što danas gledamo u režiji aktuelne federalne vlasti – to više nije korupcija.
To je orkestrirana simfonija bahatosti, hor kartelsko-burazerskog poslovanja i kriminalnog, seoskog nepotizma podignutog na n-ti stepen.
Ono što je Fadil činio – makar sumnjivo, ponekad i naivno – bilo je, u poređenju s ovim današnjim, tek skromni amaterizam.
On je barem imao onaj stari bosanski strah od kamere i suda.
Ovi današnji – nemaju ni to.
Za njih je i sramota postala zastarjela kategorija, relikt nekog davnog vremena.
Poruke koje sve otkrivaju
Za one koji možda nisu pratili (ako takvih uopće ima) – objavljene su prepiske između premijera Federacije BiH Nermina Nikšića i v.d. direktora Federalne uprave policije Vahidina Munjića.
A te poruke – te male digitalne iskre istine – gore jače od svake optužnice.
Iz njih se jasno vidi sve ono što smo godinama sumnjali, ali nismo mogli dokazati: zapošljavanja “po nalogu”, “završavanja” koja mirišu na trgovinu utjecajem, te rodbinsko-klijentelistička mreža koja se proteže od FUP-a do Elektroprivrede i Pošte.
Premijer, šef kabineta, rodbina, supruge, kumovi – svi po redu.
“Imenovana mi je danas žena. Tako da je slatka i kod mene Munja,” stoji u jednoj od poruka.
Pa ako vam ovo ne izazove barem trenutni osjećaj gađenja – onda ste ili dio tog sistema, ili ste već otupjeli od beskonačnog šamaranja koje nam politika svakodnevno isporučuje.
Država po mjeri rodbine
Kad premijer urgira da nečija supruga postane izvršna direktorica u javnom preduzeću, a nečiji rođak direktor u drugom – to više nije država.
To je porodična interesna zadruga.
To je ono što bi stari marksisti nazvali “socijalizmom za svoje”, a mi danas zovemo burazerski kapitalizam.
To je političko-ekonomski model u kojem nema ni trunke stida, gdje kriteriji više nisu znanje, iskustvo i sposobnost, nego krvna grupa i prezime.
U kojem je “završavanje” postalo legitimna valuta političkog tržišta.
I dok se oni međusobno dogovaraju koga će uhljebiti, hiljade mladih svakodnevno pakuju kofere za Sloveniju, Austriju i Njemačku.
Jer shvatili su da je u ovoj zemlji najveći poraz – ne biti ničiji.
“Završavanje” kao politička doktrina
Riječ “završavanje” u tim porukama zaslužuje posebno mjesto – riječ godine, možda i epohe.
Završavaju se konkursi. Završavaju se tenderi. Završavaju se imenovanja.
Završavaju se čak i savjesti. Ako ih ima.
“Završavanje” je postalo državna filozofija.
To nije samo korupcija – to je mentalni model, način života, statusni simbol.
Ako ne znaš “završiti” – niko si.
Ako znaš – onda si “naš”.
I sve ide glatko: od elektroprivredne fotelje do univerzitetske katedre.
Pravna država?
Ona je postala farsa u kojoj i zakoni čekaju da budu “završeni”.
Nikšić kao politički déjà vu
Nermin Nikšić, taj vječiti “kompromisni premijer ništavila”, postao je oličenje političkog deja vua.
Uvijek isti obrazac, ista priča: moralne fraze za javnost, a u pozadini “dogovori među ljudima”.
I uvijek to njegovo obavezno pozivanje na “naš antifašizam” i “principijelnost” – dok u stvarnosti gradi sistem u kojem su principi samo riječ koju izgovaraš dok pod stolom potpisuješ imenovanja rodbine i partijske klike.
U toj slici Fadil Novalić djeluje gotovo nostalgično – kao relikvija iz vremena kada je korupcija još imala stid.
Ako je i bio loš menadžer, ovi sada nisu ni to – oni su menadžeri moralnog bankrota.
Od FUP-a do Elektroprivrede – sindrom porodične države
Dok čitate te poruke, imate osjećaj kao da se radi o nekoj mjesnoj zajednici iz 1983., a ne o entitetu s milijardama u budžetu.
FUP, Elektroprivreda, BH Pošta – sve se to dijeli, dijagonalno prebacuje i razmjenjuje kao neuknjižena babina zemlja.
Samo što je ovo mnogo opasnije.
Jer svaka ta “slatka” funkcija stvara lanac političke poslušnosti.
Kad se taj lanac proširi, više niko ni ne zna gdje prestaje država, a gdje počinje partijska prćija.
To je trenutak kada vlast postaje samodovoljna, zatvorena i samopožderavajuća.
Fadile, oprosti – bio si samo prelazna faza
Iz današnje perspektive, čini se da je Fadil Novalić bio tek blaga voda u poređenju s ključalom sumpornom močvarom u kojoj danas živimo.
Koliko god ga pokušavali demonizirati, on je barem imao iluziju da je država nešto ozbiljno.
Ovi danas – nemaju ni tu iluziju.
Za njih je država kafana: svako ulazi, naručuje i ostavlja račun budućim generacijama.
Zato ponavljam: Fadile, oprosti. Ti si eventualno bio greška u sistemu, a ovi su sistem sam – grešan do srži.
I šta sad?
Hoće li krizni menadžment oko SDP-a sada sve negirati?
Hoće li se praviti slijepi i gluhi, pričati o “montažama” i “zlonamjernim tumačenjima”?
Ili će ponovo posegnuti za spinovima – u čemu su, priznajmo, majstori?
Vjerovatno ništa od toga.
Jer da bi reagovao na optužbe ove težine, moraš imati moralni refleks.
A on se, čini se, davno ugasio – negdje između partijske centrale, “slatke” i rodbinskog ručka.
Zemlja u kojoj je sve “završeno”
Jučer sam napisao ovo:
“Zamislite državu u kojoj dva ministra iz moralne odgovornosti podnesu ostavke zbog ubistva jednog građanina.
Ta zemlja se zove Slovenija.
A sad zamislite državu u kojoj se za masovna ubistva, korupciju, ratne zločine, pljačke i laži – dijele funkcije, ordeni, poslovi i prave spotovi o ‘junaštvu’.
Nemojte je zamišljati – u njoj ste.
Sve vam je jasno.
Zato je Slovenija tu gdje jeste.
A mi – tu gdje jesmo.”
I eto, tako ću završiti i ovaj tekst.
A vi sami izvucite zaključke o odgovornosti, poštenju, ministrima i premijerima.
Našim – ne slovenačkim.
