Ugledni bosanskohercegovački novinar, kolumnista Dragan Bursać oglasio se danas, 30. marta povodom Ramazanskog bajrama.
On je objavio fotografiju Ferhat-pašine džamije (znana kao Ferhadija džamija) u Banjoj Luci i emotivnu priču koju objavljujemo u cijelosti:
-Skloni taj telefon od mene! Nemoj me fotografisati!
Znam je decenijama. I ovaj Ramazan je ispostila. Tiho i neprimjetno. Nevidljiva ona u Odabranom mjesecu. I post joj je nevidljiv, a opet uzvišeniji od svakog drugog.
Ne priča, ne uzdiše glasno zazivajući Pejgambera da drugi čuju. Sama, udaljena, na silu rastavljena od prirodnog toka stvari, ona se u sebi, a za svijet i po svijetu sprema za Bajram.
-De, što se kriješ, lijepa si-najljepša zauvijek-nije to moje, nije to samo moja misao, spetljah se.
A jeste, najljepša je djevojka bila i kad se zacurila i kad je prkosno prvu kosu ošišala u inat nekim zlim vršnjacima, što su je pitali, šta ti je to Ramazan i Bajram, toga nema, idi sa svojima. Najljepša je bila i kad se u mladu ženu pretvarala, pa mi lagala kako joj je sve lako, a do ljudi je što si otežavaju život.
Ljubav nije pokazivala razbacujući je okolo. Čuvala ju je za gladne kučiće i mačiće. Ulice su tada vrvjele djecom naših četvoronožnih sapatnika. A ona ih je hranila, sklanjala, čuvala. I kad bi ojačali, udomitelje bi im našla.
I praštala je. Činilo mi se svakom i svima. Ljut sam bio u svojoj muškoj sujeti i oholosti što prašta ovakvim kao ja i još hiljadu puta gorim. Ja praštao ne bih, ponavljao sam joj dosljedno. A ona, samo osmijeh i sabur.
-I znaš šta mi je najgore bilo, prva progovori. Ono kad su mi rekli da me ti više ne voliš. E onda sam pala u sebi. Zajuka za sebe. Nemam kome ni reći, ni pojadati se. A opet, znam da lažu…
Skinula je masku, prvi put nakon dugo vremena. Pune usne ispod kojih niska bijelih zuba pozdravlja svijet pod njom i zelene oči koje ljepotom mogu nahraniti kosmos. Zaboravio sam koliko je lijepa. Čovjek najbrže zaboravi onu najbližu ljepotu koju voli.
Stegnuh joj ruku. Idemo posjetiti prvo mezarje. Više je njenih i mojih na onim svjetovima, nego na ovom bajramskom dunjaluku.
Nasmija se, uze me za ruku i povede. Ćutim miris mlade kiše u njenoj opranoj kosi.
Onaj je moja i ja njen. Zauvijek. Zove se Banjaluka.
Bajram Šerif Mubarek Olsun dobi moji ljudi. Pozdrav od ove moje ljepotice i moje malenkosti cijelom svijetu!!!
