data-nosnippet>
Povjesničarka i profesorica na Ludwig-Maximillian Sveučilištu u Münchenu, Marie-Janine Calic, u svom je najnovijem članku za lijevo-liberalni tjednik „Die Zeit“ analizirala multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva. U preglednom prikazu povijesti objašnjava dugotrajan suživot različitih vjerskih skupina na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, a posebnu pažnju posvećuje međusobnim odnosima tih zajednica te njihovom položaju u odnosu prema državi.
„U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati“
U tekstu pod naslovom „Jugoslavensko slomljeno srce“, koji se odnosi na Sarajevo, Calic — jedna od najznačajnijih njemačkih stručnjakinja za povijest jugoslavenskog prostora — osvrće se i na položaj islama u tadašnjoj Jugoslaviji. Podsjeća da je, unatoč formalnoj vjerskoj slobodi, „prekrivanje žena – kao i u Turskoj – bilo zabranjeno“, te navodi kako se islamska zajednica mogla slobodno razvijati dok god je pokazivala lojalnost prema državi.
Autorica dodatno ističe kako je presudan preokret u tom pogledu donio rat devedesetih godina, ali napominje i da su proislamske političke težnje postojale i ranije, kroz djelovanje pojedinaca koji su zagovarali takve ideje. Jedan od njih bio je odvjetnik Alija Izetbegović, autor tajne „Islamske deklaracije“ iz 1970. godine, u kojoj je zagovarao središnje vođenu panislamsku državu „od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije“, s „islamskim poretkom i načinom života“ kao temeljnim vrijednostima. Calic podsjeća i na suđenje 1983. godine, kada je Izetbegović, zajedno sa suradnicima, osuđen na višegodišnji zatvor zbog zahtjeva koje su suci protumačili kao napad na načelo „bratstva i jedinstva“, uključujući zagovaranje šerijata, pokrivanja žena i zabranu vjerskih „mješovitih brakova“. Također navodi da je Izetbegović održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija.
Uloga SDA
U nastavku članka Calic opisuje način na koji je, početkom devedesetih i raspadom Jugoslavije, Izetbegović osnovao Stranku demokratske akcije, koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima te značajno utjecala na jačanje uloge islama u Bosni i Hercegovini. „Stranka demokratske akcije (SDA) bila je u uskoj vezi s Islamskom zajednicom“, piše ona, pojašnjavajući kako su obje nastojale ojačati bošnjačku naciju kroz proces reislamizacije. Navodi i da su vjerski službenici pozivali vjernike na pridržavanje ramazanskog posta, zabrane alkohola, čitanje Kurana i vjerski odgoj, kao i na pokrivanje žena te su se protivili vjerskim „mješovitim brakovima“.
Posebno se spominje i posvećenje svetišta Ajvatovica 1990. godine, uz podršku SDA, gdje su – kako ističe Calic – bile prisutne zelene zastave s arapskim natpisima i žene potpuno pokrivene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetište u Europi.
Autorica potom komentira rastući utjecaj država iz muslimanskog svijeta i različitih islamskih struja na Bosnu i Hercegovinu, koje su, prema njezinu opisu, u zemlji nastavile vlastite međusobne rivalitete.
Raznoliko Sarajevo umire
U završnom dijelu teksta Calic zaključuje da su se „raznolikost i tolerancija“ Sarajeva u velikoj mjeri izgubile tijekom rata, kada je većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti napustila grad. Ističe kako se bosanski glavni grad od vremena opsade „nacionalizira“ u bošnjačko-muslimanskom smislu i da je ratno iskustvo učinilo etničko-religijsku pripadnost važnijom nego ikada. Većina stanovnika danas se kreće uglavnom unutar vlastite etničke zajednice, dok tradicije međusobnog susjedstva i običaji posjećivanja drugih vjera na njihove blagdane sve više nestaju.
Calic primjećuje i da „aktivno deklariranje pripadnosti islamu i vjerska praksa u javnom životu“ danas imaju veliku ulogu, te da je „Islamska deklaracija“ ponovno objavljena „uz pomoć poreznih sredstava“, što smeta mnogim sekularno orijentiranim Bošnjacima. Atmosfera takve religijske vidljivosti, dodaje, privlači i investitore iz islamskih zemalja, kojima je buđenje islama u Bosni i Hercegovini postalo svojevrstan poslovni model. Kao primjer navodi međunarodni sajam prehrambenih proizvoda „Halal Expo Sarajevo“.
Na kraju članka Calic zaključuje da je Sarajevo „na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom“, dok će se njegov nekadašnji multireligijski duh uskoro moći prepoznati tek u tragovima očuvane povijesne baštine.
