data-nosnippet>
Savremena diplomatija dojma danas djeluje kroz tri međusobno povezana mehanizma koji stvarnost pretvaraju u predstavu – više nalik političkom marketingu nego tradicionalnoj diplomatiji.
Ono što se nekada nazivalo državnim interesom, danas se mjeri kroz vidljivost, medijski doseg i protokolarnu estetiku. Diplomatski čin prerasta u komunikacijski sadržaj, dok vanjska politika postaje oblik unutrašnjeg oglašavanja.
Dojam, status i prisvajanje zasluga
Prvi mehanizam je ono što je kanadski sociolog Erving Goffman još pedesetih godina definirao kao upravljanje dojmom – vještinu stvaranja slike uspješne i aktivne politike čak i kada rezultati u stvarnosti izostaju.
U svom klasičnom djelu The Presentation of Self in Everyday Life (1959), Goffman pokazuje kako ljudi u javnim ulogama, poput glumaca na sceni, pažljivo režiraju vlastiti nastup kako bi kontrolirali percepciju drugih. U politici, taj scenski efekat postaje oruđe opstanka: ono što se prikazuje često je jednako važno kao i ono što se zapravo radi.
Drugi mehanizam opisuje Vincent Pouliot, teoretičar međunarodnih odnosa, kroz pojam signaliziranja statusa – stalnog demonstriranja pripadnosti „klubu važnih“. U njegovim analizama diplomatije, sastanci, zajedničke fotografije i protokolarne izjave ne služe razmjeni argumenata, već potvrđivanju hijerarhije moći. Status se tako održava simbolima, a ne rezultatima.
Treći mehanizam, koji definira američki politolog David Mayhew, jeste prisvajanje zasluga za političke procese, inicijative i ishode koji najčešće nisu pod vlastitom kontrolom, ali dobro zvuče u javnosti. Prema Mayhewu, političar ne mora ništa suštinski promijeniti da bi izgledao uspješno – dovoljno je da izgradi narativ o vlastitom doprinosu.
Zajedno, ovi obrasci oblikuju model politike u kojem percepcija postaje valuta moći. U takvom poretku, uspjeh se više ne mjeri rezultatima nego brojem susreta; sadržaj se povlači pred formom, a fotografija iz protokola vrijedi više od potpisanog sporazuma.
Pozornica aktivnosti bez učinka
Čak i površna analiza vanjskopolitičkih nastupa bosanskohercegovačkih političkih aktera pokazuje da se gotovo svaka posjeta ili susret koristi kao dokaz međunarodnog uspjeha.
Službene objave preplavljene su frazama poput „odlični odnosi“, „bez otvorenih pitanja“ i „nova faza saradnje“, čime se stvara dojam kontinuiteta i postignuća – bez provjere stvarnih efekata.
Ipak, teško bi se ti nastupi mogli nazvati „diplomatijom“ u klasičnom smislu. Riječ je prije o dnevnoj politici premještenoj izvan zemlje – o pažljivo režiranim performansima čija je glavna svrha prikazati domaćoj javnosti sliku međunarodne važnosti.
Takvi susreti predstavljaju više produžetak domaće propagande u inostranstvu nego instrument vanjskopolitičke strategije.
U tom kontekstu, Bošnjački reformski blok (BRB) – termin koji je ironično uveo visoki predstavnik Christian Schmidt da opiše koaliciju Trojke (SDP, Naša stranka, NiP) – postaje primjer simboličke politike.
Iako se predstavlja kao građanska i reformska snaga, BRB faktički djeluje unutar bošnjačke kvote vlasti, stvarajući privid promjene bez stvarne promjene – političku konstrukciju u kojoj je modernizacijski diskurs postao nova forma etničkog legitimiteta.
Njihova “diplomatija” nije rezultat promišljene politike, već ritual prisutnosti – forma bez sadržaja, izvedba bez cilja.
Kadrovi BRB-a ne razvijaju dosljednu vanjskopolitičku strategiju; oni uglavnom troše energiju na koreografiju sastanaka i protokolarnih gesta, često vjerujući da time doprinose nečemu važnom.
U ovom tekstu osvrnut ćemo se na međunarodno djelovanje Sabine Ćudić, predsjednice Naše stranke, dok ćemo u narednim nastavcima analizirati i druge aktere.
Sabina Ćudić: Liberalizam bez publike
U epizodi Trump’s Firings, Reinventing Liberalism, and the Rise of AI američkog podcasta The Good Fight Club, državna zastupnica, a sada predsjednica Naše stranke, Sabina Ćudić imala je jedan od svojih najzapaženijih nastupa pred međunarodnom publikom.
Razgovor je snimljen uživo u hotelu Watergate u Washingtonu, tokom konferencije Liberalism for the 21st Century, koju je organizirao Institute for Statecraft and Modernity (ISMA Global).
Podcast, koji vodi njemačko-američki politolog Yascha Mounk, okuplja liberalne mislioce i političare, a emitiran je u vrijeme kada je ugledni magazin The Atlantic prekinuo saradnju s Mounkom zbog optužbi za silovanje koje je iznijela novinarka Celeste Marcus.
Ćudić, koja je – kako je naglasila – bila jedina izabrana dužnosnica među učesnicima, govorila je o krizi liberalnih vrijednosti, slabljenju demokratskih institucija i promjeni odnosa centra i periferije u globalnom poretku.
Iako je razgovor bio usmjeren prvenstveno na američku politiku, povremeno je prelazio u refleksiju o Bosni i Hercegovini i balkanskom iskustvu liberalizma.
„Darling, they never left“ – BiH kao prostor zamrznutog vremena
Ćudić je učešće na panelu započela prisjećanjem na intervju u Vogueu s pokojnom Ivanom Trump, u kojem je, na pitanje o povratku mode osamdesetih, odgovorila: „Draga, one nikad nisu otišle.“
Parafrazirajući tu rečenicu, Ćudić je kazala kako „koncepti koji su bili živi osamdesetih nikada nisu napustili zemlju koju predstavlja“, aludirajući na Bosnu i Hercegovinu.
Time je ukazala na trajnost političkih obrazaca i ideoloških inercija koje preživljavaju svaku promjenu sistema – državu u kojoj modernost uvijek kasni, a prošlost nikada do kraja ne odlazi.
„U kontekstu kakav je BiH, pravo je čudo da mi liberali uopće postojimo“, dodala je, priznajući da takvo okruženje „uklanja svaku aspirativnu dimenziju politike“ i da borba za liberalne vrijednosti često izgleda kao defanzivni čin bez šire podrške.
Liberalizam bez ekonomskog temelja
Time se otvara pitanje: šta tačno podrazumijeva Sabina Ćudić kada se opisuje kao liberalna političarka?
Naravno, niko joj ne može osporiti pravo na taj identitet, ali dilema nije u pravu, nego u sadržaju: šta taj liberalizam zapravo znači u bosanskohercegovačkom kontekstu?
Kada se stranke poput Naše stranke ili kadrovi BRB-a nazivaju liberalnim, to najčešće podrazumijeva deklarativno zalaganje za ljudska prava, sekularnost, vladavinu prava i evropske integracije, ali bez jasne ekonomske doktrine.
Njihova politika počiva na etičkoj estetici – ideji umjerenosti, tolerancije i „pristojnosti“ – umjesto na analizi tržišta, redistribucije ili fiskalne politike.
Drugim riječima, socijal-liberalizam u BiH više funkcionira kao kulturni identitet nego kao ekonomski program – način razlikovanja od „nacionalnih“ i „radikalnih“, bez obaveze da se išta suštinski promijeni.
Historijat Naše stranke to najbolje potvrđuje: nastala kao ideološki mozaik – mješavina socijaldemokratskih, liberalnih i ekoloških impulsa – tek nakon fuzije s tadašnjom Liberalno-demokratskom strankom (LDS) formalno se deklarirala kao “socijal-liberalna”, preuzimajući “miraz” u vidu članstva u evropskoj porodici liberala (ALDE).
Američki intervencionizam kao politička nostalgija
U jednoj od upečatljivijih digresija, Ćudić je izjavila da je „veliki fan američkog intervencionizma i vanjskopolitičkih ambicija“.
Prisjetila se, kako je rekla, djetinjstva „kada je gledala intervenciju NATO-a iznad sarajevskog neba i aplaudirala joj“.
Taj prizor, koji više funkcionira kao metafora nego sjećanje, poslužio joj je kao simbol „liberalnog optimizma devedesetih“, vremena kada je američka moć izgledala kao garancija pravednog poretka.
„Ali ta ambicija ima i svoju tamnu stranu“, dodala je, suprotstavivši „američku liberalnu ekstazu“ i „energiju evropskog staračkog doma“ – metaforu kojom je opisala pasivnost Evropske unije.
Pozvala je na „novo povezivanje“ između Washingtona i Bruxellesa, rekavši da se „osjeća kao dijete razvedenih roditelja“ čija budućnost ovisi o transatlantskoj saradnji.
„Vidimo to i u naporima ove američke administracije da interveniše u izborima u Njemačkoj i Rumuniji“, izjavila je, otvoreno podržavajući ideju aktivnijeg američkog angažmana u Evropi.
Taj stav – rijedak među evropskim političarima – odražava dosljednu proameričku orijentaciju dijela bosanskohercegovačkih liberala, ali i njihovu frustraciju evropskom inertnošću.
Uz dozu ironije, zaključila je: „Do trenutka kada Bosna i Hercegovina uđe u Evropsku uniju, ta Unija izgledat će više kao Bosna nego što će Bosna izgledati kao Evropa.“
Rečenica je izazvala smijeh prisutnih, ali je istovremeno razotkrila i duboku skepsu prema evropskoj perspektivi zemlje.
Percepcija važnija od stvarnosti
„Objektivna procjena stvarnosti trebala bi biti početna tačka odgovorne politike“, kazala je Ćudić, „ali, nažalost, percepcija često vrijedi više od same stvarnosti.“
Dodala je da je „u ovom razgovoru jedini izabrani predstavnik vlasti“ – što je zvučalo kao kombinacija ironije i samopohvale – te da „borba s percepcijom ponekad kvari sam proces i sistem“.
Time je nesvjesno otvorila ključno pitanje: može li liberalna politika uopće opstati ako je postala zarobljenik vlastitog imidža?
Kritika liberalizma iznutra
U nastavku je govorila o demontaži USAID-a, navodeći da je više od 5.000 ugovora raskinuto, a 10.000 ljudi izgubilo posao.
Neočekivano, nije krivila Trumpovu administraciju, nego ranije liberalne vlade koje „nisu uspjele stvoriti dovoljno entuzijazma oko koncepta pomoći“.
„Mi, liberali, nismo objasnili zašto je strana pomoć normativno važna, kako mijenja prirodu političkog sistema i našu percepciju politike“, zaključila je.
To priznanje – i iskreno i simptomatično – odražava unutrašnju dilemu liberalizma koji je izgubio vezu s realnošću društva koje navodno modernizira.
