Nakon prvih naznaka da bi američka administracija mogla mijenjati svoj pristup prema Bosni i Hercegovini, ubrzo se pokazalo da ti signali predstavljaju tek početak mnogo šire diplomatske transformacije koja je već u toku.
Prvi tragovi nove politike pojavili su se u analizi Jamesa J. Carafana iz Heritage Foundationa, objavljenoj 4. septembra 2025. godine pod naslovom „Američka politika na Zapadnom Balkanu“. Carafano je tada naglasio kako je pitanje BiH postalo važnije za Washington od statusa dijaloga između Srbije i Kosova — tvrdnja koja je u prvi mah zvučala iznenađujuće, ali se ubrzo potvrdila kao tačna.
Potvrda njegovih navoda stigla je iz diplomatskih krugova: visoki zvaničnik State Departmenta Brendan Hanrahan, kroz intenzivne aktivnosti “iza kulisa”, direktno je uticao na političke odluke u BiH. To se jasno vidjelo 18. oktobra, kada je Narodna skupština RS-a poništila čitav set zakona koji su predstavljali udar na ustavni poredak. Samo dan kasnije, u neuobičajeno nedjeljno saopštenje, SAD su pozdravile tu odluku — što je bio jasan znak pojačanog američkog angažmana u BiH.
Već tada je postalo jasno da Washington primjenjuje novu strategiju. Analitičari tvrde da je njen sastavni dio i tihi politički dogovor koji je, iza zatvorenih vrata, doveo do povlačenja Milorada Dodika s formalnih funkcija, iako detalji tog procesa ostaju nepoznati.
Slične teze ranije je iznio i Max Primorac iz Thatcher Center for Freedom, blizak hrvatskim političkim krugovima, u opsežnoj studiji „Bosna i Hercegovina: Okončanje neuspjeha u izgradnji nacije“ objavljenoj u julu 2025. godine.
Tokom dolaska u Sarajevo, otpravnik poslova John Ginkel potvrdio je pravac američke politike koji su naznačili Carafano i Primorac — jasnu distancu od ranije prakse potpune koordinacije sa institucijama u Sarajevu. Washington sada istovremeno otvara direktne diplomatske kanale prema Banjoj Luci, dok glavni grad BiH ostavlja u ulozi posmatrača.
Takav pristup mnogi analitičari tumače kao de facto priznanje Republike Srpske kao paralelne političke strukture sa vlastitim sistemom odlučivanja. Promjena je vidljiva i u samoj terminologiji: u posljednjem američkom saopštenju govori se o saradnji sa “konstitutivnim narodima”, dok je građanski princip potpuno izostavljen.
Pozitivne reakcije iz vrha RS-a, uključujući Željku Cvijanović, pokazuju da se ovakav pristup doživljava kao diplomatska rehabilitacija entiteta.
Ipak, ostaje ključno pitanje:
Da li Sjedinjene Američke Države ponovo pokušavaju posredovati u sukobu za koji su vjerovale da je okončan — ali ovaj put bez klasične diplomatije?
Sve više pokazatelja upućuje na to da Washington pokušava okončati eru tzv. “stabilokratije” — politike koja je, umjesto stabilnosti, godinama proizvodila trajne političke krize i jačala nacionalističke elite poput Dodikove i Čovićeve.
Dodik je, formalno, uklonjen s funkcija, ali njegov politički utjecaj još nije potpuno nestao. Uloga SAD-a sada zavisi od toga hoće li uspjeti razgraditi sistem iz kojeg je crpio moć.
Ako nova američka strategija uspije, njegova smjena mogla bi označiti početak nove faze — Bosne i Hercegovine u kojoj nestabilnost više neće biti prihvatljiva politička valuta.
