Smrt Radomira Kurtića ostaje obavijena velom tajne. Sve dok se ne otvore arhivi, neće se znati šta se zaista dogodilo, ali se to, prema svemu sudeći, nikada neće desiti. Otvaranje arhiva, smatra Nenad Čanak, neće dozvoliti tajna policija, vojna bezbjednost i ostali zavjerenici takozvane Crne ruke, strukture koje, kako tvrdi, odlučuju o svemu.
Ovako nekadašnji predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak za „Slobodnu Bosnu“ komentariše vijest koja je tek nedavno dospjela u javnost: da je u Moskvi, pod još nerazjašnjenim okolnostima, 17. novembra preminuo predstavnik Jugoimport SDPR-a Radomir Kurtić.
Jugoimport SDPR je najveća regionalna kompanija u oblasti odbrambene industrije, u državnom vlasništvu Srbije, koja se bavi trgovinom naoružanjem, odbrambenom opremom i transferom tehnologija.
Nakon obavještenja o Kurtićevoj smrti, komisija kompanije obišla je kancelarije Jugoimporta u Moskvi i utvrdila da nedostaje veći broj dokumenata, kao i hard diskovi sa računara. Srpski mediji navode da ruski istražni organi još nisu dostavili forenzičke izvještaje ni informacije Ambasadi Srbije, predstavništvu Jugoimport SDPR-a u Moskvi, niti bezbjednosnim službama Srbije.
„Trgovina oružjem jedna je od unosnih privrednih grana, koju Srbija njeguje stoljećima. Danas Srbija isporučuje municiju Ukrajini, ali od Rusije, od koje predsjednik Aleksandar Vučić ima paničan strah, kupuje oružane sisteme, koji su se u Ukrajini pokazali visoko neefikasnim. Avioni koje je Rusija prodala Srbiji u našu zemlju nisu doletjeli; donijeli su ih vozovi. Srbija je tako postala prva zemlja na svijetu koja ima šinske nosače aviona. No, to je reket koji Vučić plaća Vladimiru Putinu“, kaže Čanak.
Na pitanje kakav je to reket i zašto se plaća, Čanak odgovara:
„Da ga ne bi ubio. Vučić je, vjerujem, razumio šta su Rusi htjeli da mu kažu kada su mu pokazali snimak psa čiju su glavu ubacili u vodu, a koji je ipak nekako uspijevao da diše; ili kada je od Putina dobio interesantan poklon: pušku kojom je izvršen atentat na srpskog kralja Milana Obrenovića. U tom smislu, Vučićev strah od Putina nije neosnovan. Tim prije što znamo da je stepen smrtnosti ruskih velikodostojnika – i političkih i finansijskih – izuzetno visok: ili padnu kroz prozor ili popiju čaj od novičoka. Vučić to zna. Zato se boji i zato Rusiji ne uvodi sankcije.“
Upitan da li očekuje nacionalizaciju Naftne industrije Srbije (NIS), Čanak kaže da Rusija Srbiju s pravom doživljava kao svoje zadnje dvorište i da se tako prema njoj i ponaša.
„Vojvođanski Naftagas najprije je otet Vojvodini, zatim preimenovan u Naftnu industriju Srbije, a onda 2008. godine poklonjen Rusiji. Samo su Liga socijaldemokrata Vojvodine i Liberalno-demokratska partija tada glasale protiv. Govorio sam da je prodaja NIS-a energetska omča kojom će Rusija zadaviti Srbiju, što danas i gledamo“, ističe Čanak.
Dodaje da problem NIS-a nije ekonomske prirode.
„Riječ je o finansiranju političkog i paravojnog utjecaja Rusije na Zapadni Balkan. Drugim riječima, NIS je legitimna vojna meta: agresoru u Ukrajini mora se ukinuti izvor finansiranja. Nacionalizacija NIS-a bila bi čin patriotizma. Svako odugovlačenje je veleizdaja.“
Govoreći o aferi „Generalštab“, Čanak tvrdi da je riječ o izmišljenoj priči.
„Zgrada Generalštaba postala je kulturno dobro tek nakon što je srušena tokom NATO intervencije, kako bi služila kao simbol antizapadne propagande. Od tog rugla u centru Beograda trebalo bi napraviti nešto korisno i pametno.“
U nastavku razgovora, Čanak oštro kritikuje politiku „srpskog sveta“, ulogu Milorada Dodika, odnose Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini, te izostanak suočavanja Srbije s ratnom prošlošću. Smatra da ideologije koje su dovele do ratova devedesetih i dalje žive, jer nikada nisu suštinski odbačene.
„Srbija se nikada nije suočila sa zločinima koje je počinila. Umjesto kulture sjećanja, društvo negira i ismijava žrtve. Zato ove ideologije opstaju“, kaže Čanak.
Zaključuje da ni studentsko-građanski pokret u Srbiji neće donijeti suštinske promjene, jer se, kako navodi, ne dovodi u pitanje ideološki temelj politike koja decenijama proizvodi nestabilnost.
„Uvijek imate dvije opcije i uvijek su obje pogrešne. Zato kažem da neće biti novog Marka Nikezića. Srbija će se sabijati u sebe dok ne implodira.“
