San većine ljudi u Bosni i Hercegovini izuzetno je skroman, ali istovremeno gotovo nedostižan: omogućiti porodici dostojanstven život, bez stalne borbe, patnje i ponižavajuće potrebe da se zavisi od drugih.
Ipak, svakodnevica neumoljivo pokazuje suprotno. Potrošačka korpa koja je premašila 3.000 KM pretvorila je normalan život u privilegiju rezervisanu za uzak krug političkih moćnika, dok su oni koji su decenijama gradili ovu zemlju gurnuti na samu ivicu egzistencije.
Dok cijene osnovnih životnih namirnica nezaustavljivo rastu, novčanici građana postaju sve prazniji. Penzioneri, kao najugroženija kategorija, danas su živi dokaz neuspjeha države. Ljudi koji su cijeli radni vijek uredno punili budžet svedeni su na puko preživljavanje – stanje koje bi se u uređenim društvima s pravom nazvalo humanitarnom katastrofom. Bez pomoći djece iz dijaspore ili rodbine, mnogi od njih ne bi mogli platiti ni osnovne lijekove, a kamoli obezbijediti dovoljno hrane.
Premijerov “zasluženi” odlazak
U isto vrijeme, dok dio građana hranu traži po kontejnerima, njihovi izabrani predstavnici ručaju u parlamentarnim restoranima po cijenama koje vrijeđaju zdrav razum.
U takvom ambijentu socijalne agonije, premijer Federacije BiH Nermin Nikšić bez posebne nelagode najavljuje odlazak u penziju. Sa navršenih 65 godina, sprema se da uživa u, kako se to često kaže, „plodovima svog rada“. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje kakvi su to plodovi i čijim su znojem stečeni.
Otpremnine i privilegije sistema
Nikšićev odlazak u penziju nimalo neće podsjećati na penzionisanje prosječnog radnika. Njegova penzija, formirana na osnovu višegodišnjih funkcionerskih plata koje su prelazile 5.000 KM, višestruko će nadmašiti iznose koje primaju obični građani.
Uz sve privilegije koje je uživao – od službenih vozila čiju je kupovinu javno pravdao u vrijeme kada građani jedva sastavljaju kraj s krajem, do naknada za odvojeni život – premijer u penziju odlazi finansijski osiguran, zajedno sa svojim nasljednicima, za decenije unaprijed.
Najava njegovog penzionisanja neminovno podsjeća na već viđenu praksu bh. političara, poznatu kao „penzionisanje na jedan dan“. Javnost još pamti slučaj Dušanke Majkić, koja je uzela otpremninu od oko 30.000 KM, formalno bila penzionerka svega 24 sata, a zatim se bez ikakve moralne zadrške vratila u parlament, nastavljajući primati platu i dodatke.
Hoće li se i aktuelni premijer odlučiti na ovakav, zakonski dozvoljen, ali etički duboko problematičan potez, ostaje da se vidi. Čak i ako to ne učini, porazna je sama činjenica da sistem omogućava ovakvo izvlačenje novca iz budžeta, dok se liječenje teško bolesne djece često finansira putem SMS poruka.
“Bijeli hljeb” – simbol političke bahatosti
Jučerašnja sjednica Parlamenta FBiH bila je završni čin ove priče. Samo dva glasa nedostajala su da se ukine takozvani „bijeli hljeb“ – privilegija koja zvaničnicima omogućava da godinu dana nakon isteka mandata ne rade ništa, a primaju punu platu. Još jednom je potvrđeno da politička solidarnost postoji isključivo kada su u pitanju vlastiti džepovi.
Imena poput Mirsada Mešića, Krstana Simića, Boška Tomića, Petra Kunića, Beriza Belkića, Sredoja Novića, Nebojše Radmanovića, Bariše Čolaka i Jakova Galića podsjećaju na praksu ranijih saziva, u kojima su budžeti institucija BiH dodatno opterećeni ovakvim povlasticama.
Mnogi od njih iskoristili su zakonske rupe, uzimali iznose i do 30 minimalnih plata, formalno se penzionisali na jedan dan, a zatim se vratili na posao. Dok običnom građaninu trebaju više od dvije godine rada da zaradi 30.000 KM, političarima je za isti iznos dovoljan jedan potpis i jedan dan „penzije“.
Zbog takvih iskustava teško je povjerovati da će se i Nikšićevo penzionisanje zaista dogoditi. Ako se ipak desi, paradoks ostaje isti – u posljednjoj godini mandata planira se dodatno zaduženje Federacije BiH od dva miliona KM, čime se entitet još dublje gura u dužničku zavisnost.
Na kraju, čini se da u Bosni i Hercegovini fraza „rad za državu i narod“ za političku elitu ima samo jedno značenje: vješto pražnjenje budžeta, uz istovremeno prodavanje magle o jednakosti, reformama i boljoj budućnosti.
