Najava velikih protesta u Srbiji, sa očekivanim učešćem oko milion ljudi, ukazuje na eskalaciju nezadovoljstva građana.
Trenutni talas protesta, koji traje od novembra 2024. nakon tragedije u Novom Sadu (pad nadstrešnice sa 15 žrtava), pokazuje da su studenti, uz podršku šireg dijela društva, postali ključni akter u osporavanju vlasti Aleksandra Vučića. Vučićeva izjava da očekuje “veliko nasilje” može se tumačiti kao pokušaj pripreme javnosti za oštru reakciju vlasti ili kao signal da se sprema za suzbijanje demonstracija silom, što je u skladu sa prethodnim obrascima ponašanja njegovog režima.
Paralelno sa protestima, Vučićeva vlast zakazala je trodnevnu sjednicu Skupštine o Republici srpskoj, na kojoj će Milorad Dodik, predsjednik Rs, govoriti. Ovo je jedan od rijetkih preostalih strateških poteza Vučića da skrene pažnju sa unutrašnje krize u Srbiji na regionalna pitanja i jačanje srpske nacionalne agende. Vučić i Dodik kontinurano dugo koordiniraju u cilju očuvanja svojih političkih pozicija, a Republika Srpska se nerijetko koristi kao poligon za mobilizaciju nacionalističkih snaga u Srbiji.
Historijski gledano, krize u Srbiji često imaju reperkusije na BiH i Kosovo. Vučićeva politika često koristi regionalnu nestabilnost kao sredstvo za konsolidaciju moći kod kuće, dok Dodik koristi podršku Beograda za jačanje svoje pozicije u Rs-u, destabilizujući Sarajevo i provocirajući međunarodnu zajednicu.
Nekoliko pitanja nameće se uoči, po mnogo čemu, važnog 15. marta.
Mogu li Vučić i Dodik zadržati kontrolne uzde zajedničkim naporom protiv studenata u Srbiji i državnih institucija u BiH?
Vučićeva sposobnost da zadrži kontrolu nad situacijom u Srbiji zavisi od više faktora: efikasnosti represivnog aparata (policije i sigurnosnih službi), podrške njegove baze i reakcije međunarodne zajednice. Studentski protesti su pokazali visok nivo organizacije i široku podršku, što ih čini ozbiljnom prijetnjom po beogradski režim.
Ako se ostvari predviđanje o milion ljudi na ulicama, to bi moglo premašiti kapacitete vlasti da ih suzbije bez značajnih posljedica (npr. masovnih hapšenja ili žrtava), što bi dodatno urušilo Vučićev legitimitet. Zajednički napor sa Dodikom, poput mobilizacije nacionalističkih snaga ili skretanja pažnje na Rs, može privremeno pomoći Vučiću da ublaži pritisak, ali neće riješiti osnovni problem – unutrašnje nezadovoljstvo.
Dodik, s druge strane Drine, već dugo bojkotuje državne institucije BiH, te secesionističkim aktima podriva ustavno – pravni poredak. A sve to koristeći secesionističku retoriku i podršku Beograda. Zajednički nastup sa Vučićem na sjednici Skupštine Srbije može privremeno ojačati njegovu poziciju u Rs-u, ali ne garantuje očuvanje kontrole. Vučićeva podrška Dodiku može eskalirati tenzije u BiH, ali neće direktno uticati na studentske proteste u Srbiji osim ako se ne iskoristi za širenje narativa o “spoljnim neprijateljima”.
Ipak, sudeći prema raspoloženju u Srbiji, protesti su previše ukorijenjeni u domaće probleme (korupcija, odgovornost za tragediju u Novom Sadu…) da bi ih regionalna agenda neutralisala.
Hoće li Vučić i Dodik iscenirati incidente po kosovskom modelu?
U javnom prostoru Bosne i Hercegovine pojavila se informacija da bi Dodik uz pomoć Rusa do 15. marta mogao iscenirati incidente kako bi s jedne strane pomogao Vučiću, a s druge dodatno zaprijetio međunarodnoj zajednici.
No, činjenica da špijunski avioni SAD i Velike Britanije već danima nadlijeću Rs, da EUFOR kontinurano obilazi teren, te da je Dodikova snaga među srpskim stanovništvom sve manja, teško je očekivati da će uspjeti ako je zamislio da sebe i Vučića brani incidentima kao onim koje je Vučić izveo na Kosovu.
No, to nikako ne znači da svi oni koji imaju zadatak da brinu o sigurnosti u Bosni i Hercegovini trebaju da se opuste. Jer, Dodik i Vučić su ozbiljno ranjeni, a pomućena pamet spremna je na sve.
Može li opozicija u Republici srpskoj (PDP, Za pravdu i red, SDS) napraviti značajniji otklon od politike zvaničnog Beograda i više se okrenuti Sarajevu, bez obzira na vlast u Srbiji?
Ovo je ključno pitanje po bližu i dalju budućnost Bosne i Hercegovine i njenih administrativnih jedinica.
Opozicija u Rs-u (PDP, SDS, Za pravdu i red) tradicionalno je bila kritična prema Dodiku, ali je često zadržavala nacionalistički ton sličan zvaničnom Beogradu. PDP i SDS su u prošlosti pokazivali određenu spremnost za saradnju sa Sarajevom, ali su uglavnom ostajali u orbiti srpske nacionalne politike koju diktira Vučić, a provodi Dodik. Pokret “Za pravdu i red” Nebojše Vukanovića pokazuje veću radikalnost u suprotstavljanju Dodiku, ali bez jasne orijentacije ka Sarajevu. Vukanović je javno odlazio na studentske proteste protiv Vučića, ali je pitanje koliko bi pravio otklon od njegovih eventualnih nasljednika.
Značajan otklon od Beograda i okretanje Sarajevu zahtijevalo bi fundamentalnu promjenu strategije – odustajanje od nacionalističke retorike i velikosrpske politike, te prihvatanje BiH kao funkcionalne države, što je u suprotnosti sa dugogodišnjim stavovima ovih stranaka.
Trenutni protesti u Srbiji i potencijalna slabost Vučića mogli bi dati opoziciji prostor da se profiliše kao nezavisnija, ali to zavisi od njihove sposobnosti da artikulišu alternativnu viziju.
Beograd, bez obzira na vlast, ima ogroman kulturni, ekonomski i politički uticaj na Rs. Čak i ako Vučić oslabi, bilo kakva nova vlast u Srbiji vjerovatno će zadržati interes za Rs, što ograničava prostor za okretanje ka Sarajevu. Do narednih izbora u Bosni i Hercegovini opozicija u Rs-u nema dovoljno snage da slomi dominaciju Dodikovog SNSD-a i otkrije karte do kraja kada je riječ o odnosima s Beogradom.
No, štetnost veze Beograda i Banjaluke mogla bi biti barem kontrolisana ako ne i značajno umanjena, ukoliko bi se olabavile i resetovale specijalne i paralelne veze.
Za sada je prilično jasno da će strategija opozicije u Rs uglavnom ostati usmjerena na suprotstavljanje Dodiku unutar nacionalnog okvira, a ne na radikalnu promjenu paradigme ka Sarajevu.
U suštini, koliko god cijeli region, Bosna i Kosovo napose, iščekivali konačan kraj Vučića i Dodika, skoro je pa izvjesno da će njihovi sljedbenici ići putanjama SANU-a pod zastavom ‘srpskog sveta’.
Jer, promjena je neizvjesnija s obzirom na cjelokupnu geopolitičku krizu odnosa i preslagivanje snaga, ali će biti moguća kada dođe do promjene uređenja Bosne i Hercegovine, odnosno njegovog prilagđavanja u atlantskim i evropskim integracijama.
Preciznije, onog dana kada umru opcije za podjelu BiH, oslabit će veza Banjaluke s Beogradom, a ojačati sa Sarajevom!
A u svemu tome nije nebito da se izbjegne ponavljanje sada već standardnih grešaka, kada se politikama u Banjaluci udovoljavalo po svaku cijenu samo da bi prihvatili Bosnu i Hercegovinu. Dodik je dokazao da je to fatalistički!